Dr. IVO ŠAŠKOR
Jedna od nezaobilaznih legendi Omiša XX. stoljeća nesumnjivo je omiški liječnik dr. Ivo Šaškor (1924.-1994.). Osim u svojoj popularnoj ordinaciji ovaj je „dobri duh Omiša“, svestrani intelektualac, erudita, strastveni latinista i talijanista, zaljubljenik u hrvatsku povijest i arheologiju, bio i jedna od središnjih ličnosti prvih četvrt stoljeća Festivala dalmatinskih klapa.
Rođen na Poljičkom trgu, odrastao u ulici Jurja Šubića, dr. Šaškor cijeli je život proveo i posvetio Omišu. Smatrajući kako liječnik treba raditi u prirodnom okruženju u kojem je najučinkovitiji ostao je cijeloga života uz svoj grad i svoje ljude. Kako je volio ljude i njihov mentalitet, tako je volio i glazbu. Već kao zagrebački student (prvo kemije, a potom medicine) pjevao je u zboru Ivan Goran Kovačić. Premda je bio istinski poznavatelj klasične glazbe te znao napamet cijele opere uz čije bi se slušanje opuštao, posebno mjesto u njegovom srcu imala je dalmatinska pjesma. Od drugog Festivala 1968. uključio se entuzijazmom, znanjem i ugledom u rad ocjenjivačkog žirija za izbor klapa i u toj ulozi u kontinuitetu djelovao 23 godine, do 24. Festivala 1990. godine. Dvaput je bio član komisije za izbor novih skladbi čije je postojanje na Festivalu podupirao zalažući se da na taj način obogatimo oskudan fond starih izvornih dalmatinskih pjesama, zadržavajući stanovite zakonitosti dalmatinskog melosa i potpirujući staru vatru koja bi se inače ugasila – kako je napisao u stručnom osvrtu 1975. godine. Tijekom osamdesetih osam je godina bio stručni suradnik za izbor klapa. Uslijed povijesnih promjena početkom 90-ih bio je posljednji predsjednik Skupštine festivala prije njenog ukidanja i prelaska na novi sustav uređenja (Direkcija). Zalagao se za promidžbu naše nacionalne baštine kroz dalmatinsku pjesmu van granica Hrvatske pa su prvi inozemni koncerti pet dalmatinskih klapa u teatru Flavio Vespasiano u talijanskom Riettiju 1983. godine njegova zasluga.
Svako naše malo misto tradicionalno je na pjedestal stavljalo liječnika, učitelja i svećenika. Rijetko je koje mjesto imalo privilegiju imati u jednoj osobi sjedinjena znanja i vještine potrebne za sva tri zanimanja. Omiš je imao tu sreću, imao je dr. Ivu Šaškora koji je u prvom redu bio predani liječnik, vrhunski dijagnostičar s izraženim smislom za psihologiju. Zato su ga ljudi voljeli - jer im je i u najtežim trenucima davao nadu. Naročito je bio utjeha starima i nemoćnima, te umirućima. Čak su i svećenici to priznavali i nerijetko ga zvali upomoć. Poznavajući sve sugrađane ali i generacije njihovih predaka posebno se posvetio izučavanju obiteljskih bolesti u čemu su bili korijeni njegove precizne dijagnostike, ali i inspiracija za njegovu nažalost nikad nedovršenu knjigu Povijest medicine u Dalmaciji.
Za ovu spomen knjigu njegova djeca Ana i Stipe prisjetili su se svog oca: Naš otac je bio pokretna ordinacija od 0-24. Telefon je zvonio noću i u svako doba dana, ljudi su dolazili na vrata, zaustavljali ga na ulici, pregledavao je bebe u kolicima, virio u grla, jer su ljudi htjeli da im pogleda krajnike na cesti, porađao žene doma, previjao rane na ručkovima… Bio je bučan kao svaki pravi Dalmatinac, pa si ga čuo s Vangrada kako dolazi doma u uzvikuje; „...ajde, dođi sutra ujutro u ambulantu… ma nije mu ništa, ne brini se… fala Bogu ajde, bit će dobro…“ - odgovarao raznim upitima i sve se orilo.
Baš kao što je bio širokih interesa šaroliko je bilo i društvo oko njega, a volio je okupljati prijatelje na kominu i dobroj narodnoj spizi. Sjećam se nekih koji su bili redoviti i dragi gosti. Zalutali bi tu mnogi suvremenici, ali uvijek je tu sjedio i susjed koji je pomogao peći ribu, vozač hitne iz ambulante, gradski osobenjak, slučajni prolaznik, rođak Ante... I po tome je bio specifičan naš otac. Po miksu svjetova i svjetonazora, raznolikosti ljudi koje je poznavao i cijenio svakog zbog njih samih i suštinske dobrote u čovjeku. A ljudi su se osjećali sigurnima dok je on koračao gradskim ulicama. Osjećali su da žive u gradu po mjeri čovjeka. Osjećali su se dijelom kulturne sredine i bili ponosni na njegovo znanje, mudrost i najvažnije, jednostavnost u pristupu. Osjećali su da dobrota i znanje nisu mit, da mogu biti isti kao i on, da njihova djeca mogu biti kao on. Osjećali su nadu. Bilo je to pravo malo misto, kakvo više nije i kakvih više nema.
Premda je iz skromnosti odbijao primati nagrade ipak su mu neke geste bile vrjednije od bile kakve službene nagrade. Jednom su njegovi sugrađani peticijom odgodili njegov odlazak u mirovinu, dok su mu za vrijeme Domovinskog rata kao velikom domoljubu darovali počasnu gardističku uniformu i status vojnog liječnika iako je tada bio već pred mirovinu. Posebnu počast i zahvalnost građani Omiša odali su mu posthumno postavljanjem spomen-ploče 2009. godine.Tekst je iz monografije o festivalu dalmatinskih klapa - Omiš (Herci Ganza Čaljkuštić) koji je formiran prema odgovorima na pitanja Ani Jurić Šaškor.
http://fdk.hr/osoba/ivo-saskor/
https://www.putovnica.net/en/foto/photo/109247-omis-memorial-plaque-of-dr-ivo-saskor