Prezime Podbiočić je djevojačko prezime moje majke Janje Šimunić r. Podbiočić. Moj pokojni dida Marko je uvijek govorio da tog prezimena nema nigdje nego samo u Starim Mikanovcima, odnosno barem on nikada nije upoznao svog prezimenjaka izvan Starih Mikanovaca. Dakle, uvijek je bilo rijetko, a sada ga najviše ima na groblju u Starim Mikanovcima. Prezime samo što nije izumrlo. Ovo malo što ih ima živih (većinom potječu iz Starih Mikanovaca) su ili žene pa se prezime ne naslijeđuje ili stariji muškarci koji nemaju muških potomaka. Po pričanju moga dide znam da je prezime već jednom spašeno od izumiranja na način da je tada posljednji Podbiočić udao kćer svoje sestre za nekog slugu koji se prezivao Žarak (iz Like) pod uvjetom da uzumu prezime Podbiočić, a on im je zauzvrat ostavio svu svoju imovinu. Al opet im nije bilo suđeno, mada su kroz povijest imali puno djece, muški dio loze nije imao sreće. Moj ujak Ivo Podbiočić (po kojem sam dobila ime) utopio se kada je imao 19 godina. Moj bratić Ivica Podbiočić koji živi u Velikoj Gorici svojevremeno je tražio prezimenjake i porijeklo prezimena i pričao mi je da je pronašao svog imenjaka i prezimenjaka u Splitu, ali ni on nije znao ništa više o prezimenu. Po nekim pričama korijen prezimena je iz tog kraja, Podbiočić - podno Biokova. Ne znam da li je to točno, možda su tamo još prije izumrli. Htjela sam ovo upisati u spomen na moje pretke, one koje sam voljela, one čiju krv nosim i koju sam prenijela i na svog potomka, možda netko nekada pročita. Prezime će izumrijeti, al sjećanje neće.