Moj Navrhdjed Božo
Moj navrhdjed Božo Hrgović rođen je 1805g u Gornjem Biteliću, od oca Mije I majke Pavice. Kojeg datuma je rođen i koliko je braće i sestara imao ne znam. Izgleda da je u nekom trenutku požar u župnom dvoru u dimu I prahu odnio te podatke. Inače 1725, kada je izrađen katastar Cetinske krajine za barjake ( bandijere ) Buljani I Ćurkovići su između sebe podijelili područje sela Bitelić. Od tada potječe podjela na Donji ( Buljani ) I Gornji ( Ćurkovići ) Bitelić. Božo je rođen u Ćurkovića barjaku.
Prvi puta je, vjerojatno, vidio svoju buduću suprugu za blagdan Velike Gospe u Sinju Mariju ( Maru ) Čolina iz Bajagića. Vjenčali su se 27. prosinca na Ivandan 1830 u Bajagićima. Jesu li svatovi bili u Bajagićima zbog želje mladenke ili nekog manje ženskog razloga, teško je dokučiti. Kako god mladenci su živjeli u Biteliću, Gornjem Biteliću I tamo počeli stvarati obitelj.
Dugih, predugih devet godina, na selu, trebalo je da se u kući Bože I Mare Hrgović začuje dječji plač. Rođen je Ivan. Mislili su da će se sada blagoslovljeni djetetom sreća umnožiti, ali…. Trebalo je šest godina da Ivan dobije sekicu, Anđelu.
Deset godina kasnije, 29.rujna 1855. u pedesetoj godni umro je Božo. Umoran od borbe za boljitak obitelji, u vremenima kada se promjena nije događala u nekoliko generacija, predao je sve svoje brige 16-godišnjem Ivanu.
U matičnu knjigu umrlih župnik je upisao da je Božo umro prirodnom smrću kao 14 od 19 umrlih u Biteliću te godine.
Moj šukundjed Ivan
20. Siječnja 1839. subota u Gornjem Biteliću, nakon dugih 9 godina braka rodilo se prvo dijete, sin Ivan, Boži ( Mijinom ) I Mariji ( Mara ) Hrgović, rođenoj Čolina u 4 sata u jutro. Isti dan vesela vijest je javljena Marinim roditeljima u Bajagić. Ivan je kršten u petak, 25. siječnja te godine u Crkvi Male Gospe u Biteliću.
Krstio ga je don Ivan Jokić, a kum mu je bio Mate Jukić iz Novog Sela.
Te godine Ivan je bio 4. dijete rođeno u župi Bitelić. Do kraja godine
u župi će biti rođeno ukupno 27 djece I sva će biti zakonito rođena. Rođeno je
12 dječaka I 15 djevojčica.
Šest godina kasnije Ivan će dobiti svoju jedinu sestru Anđelu, a u 16.
godini, nakon smrti oca postat će najstariji muškarac u obitelji. ( istu
sudbinu doživjet će 69 godina kasnije njegov unuk Pero ).
Ivan će oženiti Anu Matković I s njom dobiti troje djece. Božo 1877. I
Luka 1882. rodit će se u Biteliću, a Jela 1885. u Čaprazlijama.
Naime nakon što je Habsburška monarhija anektirala Bosnu I Hercegovinu 1878.
počele su migracije. Ćurkovići, Matkovići I Perajice su već 1879. otišli sa Sinjskog
polja na Livanjsko polje.. Ivan se odlučio na odlazak 1884. i
preseljenje u Čaprazlije. Okolnost koja je olakšala selidbu je Anina rodbina
koja se tu doselila 1879.
Tako je Jela začeta u Gornjem Biteliću, a rođena u Čaprazlijama.
Dolaskom u Čaprazlije Ivanovi dobivaju nadimak Mrđići, da bi ih se razlikovalo od onih Hrgovića u Čaprazlijama koji su se doselili ranije, a spominje ih biskup Dragičević iz svoga popisa iz 1741g.
U župnoj knjizi Stanje duša na 112 stranici pod kućom 68 u selu Čaprazlije bit će ubilježeni ovi Hrgovići.
Nakon 190 godina života u Sinjskom polju Hrgovići Mrđići se sele u Čaprazlije ( to je prva seoba nakon što je Ivanov lebdjed harambaša Šimun predvodio seobu Hrvata katolika iz Hercegovine 1694 ( Goranci kod Mostara ) na Sinjsko polje, za velikog Morejskog rata ) I tu će ostati 70-80 godina kada se sele ( moja grana ) u
Osijek. Inicijator selidbe u Osijek je Ivanov praunuk moj otac Tadija, koji se u njega zaljubio kad je došao u posjeti sestri Anđeli koja se tu udala.
Uz obiteljske tragedije I veselja u vrtlogu povijesti na obje strane Dinare, nadživjevši suprugu Anu neku od svoje djece, unučadi I snaha Ivan je umro 1915., u 76. Godini ( kao njegov praunuk Tadija ), ne želeći čekati kako će završiti Veliki rat.
Moj Pradjed Luka
Moj pradjed Luka ( nedjelja, 12.studenoga 1882
) posljednji je koji je rođen u Dalmaciji I kao takav ostao najviše vezan uz
nju.
Ovaj mladi Dalmatinac od početka je imao auru
kojom je privlačio ljude oko sebe, a naročito djevojke….
Postoji taj događaj koji će pojačati tu
njegovu misterioznu privlačnost. Naime u svojim mladim danima Luka je
misteriozno nestao. Tražili su ga bezuspješno nekoliko dana po cijelom Livanjskom
polju. Kad su izgubili svaku nadu stigla je vijest da su ga našli bunovnog u
starom kraju. Na izvoru Cetine na onom mjestu gdje se vile sastaju I plešu. Kako
je tamo došao I što je radio, Luka nikada nije pričao, ali šapat livanjskih
djevojaka jasno je znao: toliko je poseban
da su ga vile za sebe ukrale.
Svake godine u kolovozu slavila se Velika Gospa. To je bila odlična prilika da se hodočasti u Sinj. Na jednom takvom hodoćašću Luka je na fjeri u Sinju zapazio djevojku zbog koje će zaboraviti I vile I njihov ples.
Bila je to Ivka, kći Josipa I Jelke Jukić.
Ivka je bila izrazito pametna djevojka, isticala se dobrotom I odlučila se zarediti. U samostanu Milosrdnih sestara sv. Vinka Paulinskog u Sinju pripremala se postati kći kršćanske ljubavi, ali Božji plan je bio malo drugačiji.
Ivka se nije zaredila. Umjesto toga je otišla za nevistu u
Čaprazlije.
Vjenčali su se u srijedu 06.veljače 1907. 18
dana prije njenog 24. rođendana. Pradjed Luka je bio stariji tri mjeseca od Ivke.. Iste
godine udala se I njegova mlađa sestra Jela.
Šest mjeseci kasnije umrla je Ana, Lukina majka. Bila je to druga smrt u godinu dana u obitelji. Prvo je umrla, nenadano, Božina žena Jela, nepunih 7 mjeseci nakon rođenja prvog djeteta Ante.
Moj pradjed I prabaka su bili daleko najproduktivniji Hrgovići. Imali su sedmero djece. Tri dječaka I četiri djevojčice, mađu kojima su I blizanke.
Redom to ide ovako: Pero 1908, Matija 1910,
Anđa 1912, Stipe 1914, Ivan 1916, blizanke Jela I Perka 1921.
Zbog životnih I povijesnih okolnosti ja dedom nikada neću zazvati onog biološkog Peru, već će to cijeli moj život biti Stipe, mlađi Perin brat I stric moga oca Tadije. On je bio moj Dedo.
Veliki rat je na vratima, a u obitelji Luke I Ivke je četvero male djece. I onako težak život dodatno se zakomplicirao, a loše vijesti se umnažaju. 1915. U 76 godini umro je Ivan. Glava obitelji. Onaj koji je teret svih odluka imao na sebi. Onaj koji je odlučivao smjer u kojem ide obitelj. Onaj koji je uzimao sve obiteljske brige.
Sav taj teret pao je na Božu.
1916 rodio se dječak te su Luka I Ivka odlučili dati mu ime u pokojnog djeda Ivana.
1918 je poginuo Božo. Župnik je u crkvenoj knjizi Stanje duša kod Bože upisao: Ubijen u Bos. Brodu 1918,te dodatno u zagradi napisao; a priča se I da ga je nestalo u ratu ( Tirolska ).
Završetkom Velikog rata Luka postaje glava obitelji ( možda je to postao I nakon smrti oca Ivana, jer je lako moguće da je Božo bio mobiliziran u Velikom ratu I odsutan od obitelji ) i 1921 dobiva blizanke Jelu I Perku.
Otac, majka I brat su mu umrli, jedini je on ostao živ od onih s kojima je došao iz Dalmacije. Luka se sve više pitao je li preseljenje u Livanjsko polje bio blagoslov ili prokletstvo.
1924 umire u Mokroj gori na Zlatiboru, najstariji Božin sin Ante.
Nepuna dva mjeseca kasnije, u 42 godini iznenada umire I Luka ( 04.svibnja 1924 ). Doživjet će samo godinu dana više od brata Bože I 8 godina manje od djeda Bože, koji nije doživio starost ni po standardima XIX stoljeća.
Glava obitelji postaje Pero, moj djed I najstariji muškarac u Hrgovića, a ima samo 16 godina.
U deset godina ovo je četvrta osoba na čelu
obitelji.
Djed Pero
Moj djed Pero rođen je u četvrtak 25.lipnja 1908. kao najstariji sin Luke I Ivke. Rođenje se smjestilo između imendana sv. Ivana Krstitelja ( 24.lipnja ) i Presvetog srca Isusova ( 26.lipnja ). (( netko bi u ovome možda pročitao i više od pukih datuma )). Prvi od sedmero djece Luke i Ivke. Od sve djece u kući od njega je stariji bio samo stričević Ante.
Već u prvim godinama života djed Pero je osjetio što znači izgubiti. Redom su mu umirali djed, stric, stričević Ante, otac…I sve to za manje od deset godina.
No život ide dalje, stvari koje su se odgađale zbog rata, smrti, …. moraju se obaviti.
Veliki dan u kući Hrgovića je 19.kolovoza 1926. Nakon što je otac Luka 11.srpnja 1899. primio sakrament svete Potvrde došao je red na sljedeću generaciju. Pero, Matija, Anđa, Stipe te stričevići Mijo I Marko... Sakrament sv Potvrde je obavljen u novosagrađenoj ( 1912 ) župnoj crkvi sv. Josipa u Lištanima, a slavlje se nastavilo u kući Hrgovića u Čaprazlijama broj 68.
Nakon toga su teški događaji za jedno vrijeme
zaobilazili kuću Hrgovića.
Pero je oženio livanjku Maru Barun I dobio četvero djece s njom. Luku 1934, Anđelu 1936, Tadiju 1938 I Slavka 1941. To je moj otac Tadija i moji stričevi I tetka.
Nakon dolaska na Livanjsko polje u kojem se najprije trebalo prilagoditi životu u novom kraju I s drugačijim ljudima, drugačijom klimom, običajima, pa preživjeti Veliki rat, koji će kasnije prozvati Prvi svjetski rat, I sva direktna I indirektna zla koja će on donijeti, došlo je mirnije razdoblje kao zatišje pred bure koja će se dogoditi.
Hrvatstvo, koje je oduvijek bilo naglašeni identitet moje obitelji razbuktavalo se kako se pojačavala diktatura Karađorđevića na državnoj razini I rasvjetljavalo pravo lice lokalnog pravoslavnog stanovništva. I u ovom kraju HSS je bio vezivno tkivo Hrvata, a Mačekov izaslanik za sjeverozapadno Livanjsko polje je bio Mato Rimac – Đogašev, otac moje mame Sofije. Njih dvojica, Pero i Mato su se sigurno poznavali, pa živjeli su "prikopolja" jedan od drugoga. Pet kilometara ih je razdvajalo, a povezivao ih je san o nezavisnoj državi Hrvatskoj I vjernost Katoličkoj crkvi.
Djed Pero je jedini od svoje braće otišao u rat. 1941. Otišao je u zavičaj svoga oca I djeda. Služio je u Hrvatskoj vojsci kao domobran u Sinju.
1943 poginuo je moj djed Pero braneći Sinj od
partizana. Imao je samo 35 godina. Godinu dana kasnije partizani će u
Srijemskoj Mitrovici strijeljati Matu Rimca, mog drugog djeda. Imao je samo 43
godine. Svaki će iza sebe ostaviti udovicu I četvero djece.
San o nezavisnoj državi Hrvatskoj ostvarit će generacija njihovog unuka, a vjernost Katoličkoj crkvi potvrdit će se svećeništvom njihovog praunuka Ivana, sina moje sestre Marice.
Izvori:
Sjećanja mojih roditelja
Tadije i Sofije Hrgović rođ. Rimac i moje seke Marice Junušić rođ. Hrgović
Državni arhiv Zadar - Matične
knjige rođenih, vjenčanih i umrlih za Bitelić
Ružica Barišić viša
knjižničarka Franjevačkog muzeja Gorica/Livno – Matice obitelji Čaprazlije
Petar Džaja – Hrvati-katolici
livanjskog polja